Radost u obliku razglednice

Sjećate li se kada ste zadnji puta prije putovanja čuli onu staru, poznatu:«Pošalji razglednicu!» 

Iako ih ja još uvijek, gotovo religiozno, šaljem (kao i pisma i rukom pisane božićne čestitke; čudakinja, zar ne?) kada su zapravo ljudi prestali očekivati i pisati razglednice?

U prošlom stoljeću, dok smo bili klinci, neki su sakupljali salvete, neki pikule, neki sličice, neki što god je bilo u trendu, a ja sam sakupljala razglednice. I sanjarila o putovanjima. Ne samo o putovanjima već i o tome da pišem na putovanjima, da pišem o putovanjima. Zamišljala sam se kako sjedim negdje usred Pariza ili na jugu Afrike i ispisujem razglednice. Pa onda i vodiče i razne priče, ali to je neka sasvim druga tema.

Neko vrijeme sam i sama sebi s putovanja slala razglednice. Samo zbog onog osjećaja uzbuđenja kada taj komad kartona izvučeš iz poštanskog sandučića. Ludost? Možda, ali razne ljude razne stvari vesele.

Čini mi se ponekad kako je pisanje razglednica pomalo zaboravljena vještina.

Potrebno je biti prilično kreativan da u ograničenom prostoru, u tek nekoliko kratkih rečenica sakupiš dojmove. «Puno pozdrava iz nekadnegdje» ne ubraja se pod to. Vjerojatno neki još čuvaju (ja sam jedna od tih) hrpe upravo takvih razglednica koje su na neko kratko vrijeme zamijenile SMS poruke, a sada samo fotografija na društvenim mrežama i skupni «vidite me gdje sam» pozdrav.

Ali one razglednice koje se čitaju poput malih pisama jer su rukom ispisane gdje god je postojao milimetar prostora, duhoviti i kratki osvrti na putovanje, zanimljivi detalji iz svakodnevnog života…te kratke porukice koje pročitate u dahu, pa to je takvo veselje! Posebno u doba kada se razglednice gotovo uopće ne pišu.

Velika šteta.

Jer pisanje razglednica je izvrstan način za poticanje i razvijanje pismenosti kod djece. Za razvijanje mašte, kreativnosti u pisanju, samostalnog razmišljanja, urednosti,  odnosa prema drugima i iskazivanja pažnje. Ipak je potreban određen trud da bi se nekome poslala razglednica- potrebno je pronaći zanimljivu/zabavnu/idealnu razglednicu, pronaći poštansku markicu (koje se više ne prodaju uz razglednice jer ih gotovo nitko i ne piše), ispisati razglednicu (po mogućnosti uredno i pravilno), sjetiti se adrese (pamti li itko danas adrese svojih prijatelja) i poslati razglednicu.  Niste li znali,  sa markice više nije potrebno polizati ljepilo odvratnog okusa poštanske markice, danas se proizvode kao naljepnice. Zadnji korak, ubaciti ju u poštanski sandučić.

Koliko samo vještina dijete razvija u tom jednom procesu. A zabava je garantirana. Ponos kada prijatelji, teta u vrtiću, učiteljica, baka ili susjed zahvale na razglednici ili ju stave na frižider, neprocjenjiv.

Zato, učite djecu pisati razglednice. Nije potrebno otići do Brazila da bi se poslala razglednica, i ona sa Prvića je jednako vrijedna.

Putujte kad god i gdje god možete, istražujte, otkrivajte, dijelite iskustva. I pišite razglednice jedni drugima! I nama.

Podijeli...Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestEmail this to someone

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *