Veliki grčki praznici

U planinama grčke regije Epirus, usred nacionalnog parka Pindus a pokraj kanjona Vikos Gorge, neobična je mikroklima, sela na obroncima planine imaju višu temperaturu nego ona u podnožju pa nije neuobičajeno sjediti ispod loze kiwija.

Godine 1997. Vikos Gorge, Disneyland za penjače po stijenama, zapisan je u Guinessovu knjigu rekorda kao najdublji kanjon na svijetu. Dug je oko 20 km, dubine do 1600 m a širine od 400 m do samo nekoliko metara u najužem dijelu. Kroz kanjon protječe rijeka Voidomatis i nekoliko rječica koje su sada presušile. Brdo koje vidimo čim ujutro otvorimo oči dio je Vikos Gorgea i ne mogu ne razmišljati kakav je osjećaj biti gore.

Selo u kojem smo se smjestili podno Brda, Mikro Papigo sastoji se od kojih 15-ak kamenih kuća.. Do njega vodi cesta koja izgleda kao vježbe grafomotorike predškolaca. 3 km udaljen od većeg brata Megalo Papigo, ovo su dva središnja sela grčke Zagore. Čitavo je selo proglašeno nacionalnim povijesnim spomenikom, a izgleda kao da bi se u njemu susreli Grk Zorba i Raosovi Prosjaci i sinovi. I ludo zabavili uz slatko crno vino i rakiju (ovdje se pije prava loza, ouzo je preženskasto piće).

Ovo su sela u kojima ne bi na prvu prepoznali Grčku kakva vam je pred očima, a opet nekako su više grčka od svega što zamišljate. Seljačka, brdska hrana koja se poslužuje ispod loze kiwija, domaće pa čak i divlje životinje koje slobodno šeću nacionalnim parkom i koje u svakom trenutku imaju prednost pred ono nešto malo automobila koji su se odvažili tamo uputiti, ugodna prirodna tišina i moćne planine gdje god se okrenete, a u glavi se lagano vrte zvukovi sirtakija…ova grčka Zagora nema samo mikro klimu, ovo je mikro svijet za sebe. Na području Zagore 49 je malih sela, sve jedno ljepše od drugoga.

I sva su poput Mikro Papiga smještena navrh brda, na mjestima na kojima je teško i zamisliti da bi čovjek mogao obitavati a ipak eto ih, tamo su. Kamena i čarobna i jednostavno ih moraš obožavati jer ostaneš zarobljen u tim kaldrmama među kamenim kućicama, prastarim manastirima, čipkanim zavjesama, tradicionalnim ukrasima i tišini. Jesam li već spomenula da su ljudi neobično opušteni? Ne onako ljenivo kao na otocima ili prisilno od vrućine nego jednostavno opušteni i lagani kao da ne žive navrh surovog brda nego u oblacima, lagani poput perja. Možda je to baš do visine? Opušteni su ljudi, opuštene su životinje – lako za krave ali vidjeti psa kako leži nasred ceste i gleda u vas u stilu “ma daj stari, nema šanse da se pomaknem, taman uhvatio malo hlada. Ajde, zaobiđi.”, to je ovdje normalna stvar.

Slabi su sa engleskim ali kalimera/kalispera/parakalo/efkharisto (dobro jutro/dan/molim/hvala), ruke, noge, smijeh i začas se razumijemo. Najdraži su mi krezubi osmjesi koje srećemo po cesti. Prvo se iznenade što vide sve te glave koje vire iz auta, a onda kad im mahnemo i nasmijemo se, iskese se i čini mi se da bi nas najradije zaustavili da popijemo koji tsipouro (rakijica).

Ono što nedostaje su mala gospodarstva, OPGovi u kojima bi se moglo kupiti lokalne proizvode, ali s druge strane ovo je nacionalni park i zabranjen je bilo kakav oblik ljudskih aktivnosti i poljoprivrede. Jedino pčelice na sve strane, okus meda s vrha planine ne može biti drugačiji nego vrhunski. I zamislite, u svakom od tih sela nađe se barem dva, tri restorana u kojima se jede izvrsna tradicionalna hrana.
Ano Pedina, Kato Pedina, Elafotopos, Monodendri, Elati, Kipi, Skamneli, Dilofo…tko bi ih sve nabrojao.

Najveći grad u oklici je Ionnanina (Janjina) na jezeru Pamvotida.

“Kao paša u Janjini”, izreka je koja opisuje život u blagostanju, u bogatstvu i sjaju. Ili točnije, kaže da osoba zna uživati u svemu što život nudi. Danas je malo od toga ostalo u Ioannini (Janjini). Najznačajniji je grad ove regije, kažu i jedan od najljepših u Grčkoj pa smo ga odlučili posjetiti. Smještena na zapadnom dijelu jezera Pamvotida, grad u kojem je stolovao namjesnik Ali Paša i u čije je vrijeme Janjina bila na vrhuncu bogatstva i moći, još je uvijek najveći i najvažniji grad ovog područja ali propadanje i siromaštvo vide se na svakom koraku.
Posebno tužno to izgleda u nedjeljno jutro kada su, što vikend, što vrućine otjerale ljude sa ulica pa je grad bio potpuno prazan. Spustili smo se do jezera, a ondje sasvim drugi svijet. Svi su barovi i restorani bili puni ljudi, šetnica uz jezero živa. Zapravo je logično, u ugodnom hladu starih hrastova i platana i uz lagani povjetarac sa jezera lakše se podnosi 33 ljetna stupnja. Uskočili na brodić koji ljeti svakih pola sata vozi na otočić usred jezera. Bezimeni otočić skriva sedam manastira, Ali Pašin muzej, stotinjak kućica i nekoliko restorana. I naravno, bezbroj suvenirnica koje naivnim Amerima prodaju uvijek iste kineske suvenire.

Za obići otok dovoljno je sat vremena, vožnja do Janjine traje 10 min. Ono što tamo još možete napraviti jest posjetiti Ali pašinu džamiju. Nažalost, zapušteno zdanje, na djelovima i opasno, ali tamo se smjestio zanimljiv muzej koji priča priču o suživotu Muslimana, Židova i Grkokatolika unutar utvrde u Ioannini. Zaista, živjeli su u miru i slozi, cak i nakon 1913. kad je Ioannina napokon oslobođena. Utvrda stoji na tom mjestu od 528. god., od doba cara Justinijana i najstarija je bizantska utvrda u Grčkoj. A ipak zapuštena i neiskorištena.
Stari dio grada koji se smjestio iza utvrde, održavan je i uređen, u arhitekturi je očit utjecaj sve tri kulture. Ipak, najugodniji je dio Ioannine šetnica uz jezero.

Odvezli smo se sljedeći dan do Parge, turističkog odredišta na Jonskom moru, da provjerimo je li slanije od našeg Jadranskog.
Ovo je pravi Mediteran u kojem se smjenjuju maslinici, borovi i oleanderi, a zatim ulazimo u noćnu moru- suncobran na suncobranu, ležaljka do ležaljke, ručnik kraj ručnika. Jedino što nedostaje je miris Coppertonea i ružičasti flamingosi i jednorozi.
Parga je lijepi gradić šarenih fasada sa standardnim apartmaniziranim dvokatnicama, na savršenom položaju ispod nepreglednih maslinika i sa nezaboravnim pogledom na more.
Tipično mediteransko turističko mjesto prepuno restorana sa menijima na 10 različitih jezika, sa đunglom štandova i hordama turista. A ipak, nekako je opuštena. Ili je mene grčko sunce malo jače opalilo?
Iznad i oko Parge nepregledni su maslinici. Nekad je na ovom području radilo sedam tvornica maslinovog ulja, ali toliko su zagađivale more ostacima od proizvodnje da su 60-ih godina prošlog stoljeća zatvorene. Turizam je ipak brže i bolje punio gradski budget. Danas je u prostoru jedne od tih tvornica otvoren mali muzej u kojem smo naučili kako se nekad, a kako danas proizvodi maslinovo ulje. S obzirom da mi definitivno popravljamo prosjek hrvatske potrošnje maslinovog ulja, uživali smo u prezentaciji a posebno u degustaciji.

Jedan dan proveli smo u Metsovu, gradu koji se nalazi između Janjine i Meteore, a najveće je središte Vlaha u Grčkoj. Ovo je najbrdovitije mjesto, nagib na kojem stoji je takav da se noge tresu dok hodaš nizbrdo. U Metsovu izviru tri najveće grčke rijeke Penej, Amos i Ahelos. Položaj na kojem se nalazi idealan je za turizam kroz cijelu godinu pa osim što je danas bio prepun autobusa, zimi je prepun skijaša, sav zamotan u maglu i snijeg. Tradicionalna arhitektura sa kamenim kućama ukrašenim predivno konstruiranim balkonima (hayat), drvenim vratima i prozorima. Prirodnih je izvora vode na svakom koraku po gradu što i ne čudi obzirom na izvore triju rijeka. Centralni je trg srce grada i poznata scenografija sa razglednica iz ovog planinskog dijela Grčke. Još uvijek je moguće po gradu sresti starosjedioce u tradicionalnim nošnjama – turistička fora ili ne, nevažno, u Metsovu na trenutke kao da je vrijeme stalo.
Ljudi se ovdje bave stočarstvom, nadaleko je poznat sir Metsovone i Metsovela, ali prvenstveno sa vinogradarstvom. Katogi Averoff vinarija je obitelji Averoff koja proizvodi pola milijuna litara vina godišnje, među ostalim i od sorte Vlachico (toliko autohtone i popularne da nismo uspjeli ni kapljicu probati, sve je rasprodano).
Želite li aktivan odmor, područje ovog sjevernogrčkog nacionalnog parka uz rijeku Vodomatis je kao stvoreno za trčanje, planinarenje, plivanje, penjanje po stijenama, trekking, rafting….
Priroda je predivna, rijeka jos ljepša. Izvire iz planine, jedna je od najčišćih europskih rijeka, pitka je (probali), i ledena (probali)! Kupanje u njoj je doživljaj za sebe- ne smije se u njoj biti vise od 2-3 minute (ili sekunde?) jer je preledena. 8 stupnjeva. Ne zagrije se ni ljeti.


Zadnji je dan boravka u Mikro Papigu bio rezerviran za još jedan izlet. Dojmovi? Impresivno, čarobno, mistično, moćno, neobjašnjivo, nevjerojatno, predivno, nestvarno…teško je naći riječi kojima bi se opisala Meteora, jedan od najljepših prirodnih fenomena koje smo vidjeli, a u kombinaciji prirodnog fenomena i ljudske intervencije definitivno na prvom mjestu.


Meteora je skupina grčkih manastira izgrađenih na liticama prirodnih stijena od vapnenca, visokih i do 550m koje izgledaju kao da lebde. Na grčkom meteora znači “na nebu”. Stijene su nastale taloženjem kamena, pijeska i blata kroz milijune godina. Profesor Google će vam dati detaljno objašnjenje, ali ukratko, tektonske ploče nešto, kamen, pijesak, blato, voda, potresi, vjetar, temperatura, milijuni godina, blabla, fantastične stijene. Negdje u 9. ili 10.stoljeću, monasi pustinjaci naselili su se u pećine na ovom području. U 14.st. započeli su sa gradnjom manastira na vrhovima stijena. Mjesecima i godinama, želeći izbjeći najezdu Turaka, nosili su građevinski materijal na vrhove, koristeći samo ljestve, konope, mreže i košare. Prema predaji, konope nikada nisu mijenjali dok oni sami, Božjom voljom ne bi pukli pa što ili tko bilo u njima. Do kraja 16.stoljeća izgrađeno ih je 24 od čega ih je danas ostalo samo 6. Prilaz manastirima je namjerno bio otežan i nakon izgradnje kako bi se obranili od mrskih im Turaka i zadržali mir za postizanje potpune izolacije i duhovnog uzdizanja. Iako se manastirima danas mnogo lakše prilazi, tek su nedavno dobili vodu i struju. Danas, od šest preostalih, u dva manastira žive časne sestre, a ostali su muški manastiri. 2015.g. u njima je živjelo 15 redovnika i 41 redovnica koje su i prilično poduzetnije pa, osim što svi manastiri imaju redovite prihode od turizma, redovnice proizvode med, pekmeze, suvenire…
Ovi su pejzaži toliko zanimljivi i lijepi da su često mjesto radnje u raznim filmovima ili video igricama (James Bond, Sky Riders, Young Indiana Jones, Tomb Rider, Call od Duty…)
Sa manastira se pruža predivan pogled na grad Kalambaku u podnožju stijena. Koliko je divan pogled odozgo, toliko je čaroban i pogled prema stijenama iz grada. Isplatilo se odvoziti 3 sata do Meteore, definitivno se isplatilo. Nakon 2 x 100/150 stepenica do manastira na 41 Celzijevac, nismo imali snage za ništa drugo nego izvaliti se u hlad i zameziti u grčkom stilu uz tzatziki, grčke salate, musake, patlidžane…
I polako se opraštati od Grčke. καληνύχτα!

Podijeli...Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestEmail this to someone

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *