Moraš barem probati

Moraš barem probati. Sve se treba probati.

Ali meni je to fuj.

Sve se treba probati. Ako ti se ne svidi ne moraš pojesti do kraja. Ali moraš probati.

Ne izgleda mi lijepo.

Kako ćeš znati kakvog je okusa ako ne probaš?

Ali izgleda mi malo fuj.

Fuj…pa da…F.U.J.- fino ukusno jelo.

Na ovo obično nemaju više argumenata. I probaju. Ili zato što smo Veliki Tata i ja prilično dosljedni u tome da se sve treba probati. Ili zato što su u jednom trenutku Oni odustali od borbe pa znaju da im je bolje probati čim prije, mi nećemo odustati. Nemilosrdni gadovi.

mali gurmani

I tako su probali raznu hranu, razne namirnice i razne kuhinje. I tako sada neku hranu i dalje ne vole, a mi to poštujemo. Ne poznajem baš mnogo djece koja ne vole banane, ali u redu, poštujemo to.

Jednako tako ne poznajem baš mnogo djece koja obožavaju razne školjke, puževe, egozotične juhe (a na sve one koji vole ponosna sam kao da su moji)…i naravno da ne bi ni znali koliko je sve to ukusno da nisu probali. Ili da budem potpuno iskrena, da ih nismo natjerali da probaju.

Nisam nutricionist, nisam ni preveliki stručnjak osim što već godinama hranim i ne mogu nahraniti troje svoje a i još poneko dijete od susjeda, ali znam dovoljno da znam kako je najbitnije da djeca jedu raznovrsno. A to podrazumijeva i ogromne kolilčine voća i povrća, ribe (i zapravo sve iz mora), mliječnih proizvoda, nerafinirani šećer, ali isto tako uključuje i čokolade i sladolede i smokije i ponekad čak i junk food.

Sve u razumnim količinama. Ovog prvog puno više, ali i ovo drugo ponekad treba probati. Jer sve treba probati. To je pravilo.

Čini li vam se prilično teško iskušavanje novih namirnica i okusa izvesti u ustaljenom dnevnom ritmu, a i sami niste od onih koji su ludi za avanturama u kuhinji i za stolom, pokušajte to učiniti na bilo kakvom izletu ili putovanju. Iskoristitite priliku i isprobajte lokalne specijalitete i namirnice. Naglasak na isprobajte. Svi. Djeca uče promatrajući. Zato isprobajte i vi. Osmijeh na lice, čak i ako vam je prva reakcija fuj ali ne kao fino ukusno jelo nego onaj drugu fuj, recite njaaaam kako je ukusno i za tren će i oni jesti. Djeca promatraju i kopiraju.  Pokažite im primjerom. To je pravilo drugo.

Nemojte kretati ni na kratki izlet ni na duže putovanje u strahu što će djeca jesti. Isto što i vi. Nije li tako inače i kuhate li kod kuće samo ono što oni vole kako bi barem nešto pojeli ili u restoranu molećivim pogledom naručujete pohano meso i pomfrit, ovo je idealan trenutak za mijenjanje navika.

Planirajte unaprijed, rezervirajte restoran ili pripremite «lunch/ piknik pakete».

A kada ste u restoranu, raspitajte se za dječje porcije- čak i ako ih nema na meniju, sigurno će vam ih moći ponuditi ili jednu porciju za odrasle podijeliti na dvije. I to je naša obaveza- naučiti ih da se hrana ne baca.

Pustite ih da se prave važni, da sami pregledavaju menu i naručuju,  jedu «kao veliki» i za čas ćete pred sobom imati prave male gurmane.

Podijeli...Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestEmail this to someone

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *